Amir Misirlic: Haris Čaušević, In memoriam

Koliko ste puta čuli ono “O mrtvima sve najbolje”? Navikli smo se da svakom preminulom retuširamo portret njegovog života, onako da komotno može da stane u izlog žalovanja. Ako nisi bio baš preispoljno đubre svi će, odjednom i aklamativno, izglasati kako si bio dobar čovjek. Zahvaljujući toj univerzalnoj amnestiji mnogi su, nezasluženo izmamili pokoji jecaj nad rakom.

I nemam ništa protiv. I ja na dženazama uredno izgovorim tri puta “halalosum”. Na sahranama u sebi oprostim sve što ima da se oprašta. Ali koje riječi upotrijebiti kada na konačno putovanje krene neko za koga si i za života znao da je dobar? Kao kad ode Haris Čaušević. Dobri čovjek Haris Čaušević. A malo je ljudi koji su za života bili dobri poput Harisa. Dobri izvan i iznad onih uobičajenih okvira u koje dobrotu blagonaklono volimo da smjestimo. Nema tog testa na dobro koji on ne bi prošao.

Kada o nekome nešto ovako pročitate pretpostavljate da je pisac tih redova jako dobro poznavao čovjeka o kojem piše. Jesam poznavao Harisa, ali jesam li ga zaista i znao? Daleko manje nego što bih volio. Sa njim sam se družio daleko manje nego što mi je trebalo i što bi mi koristilo. Ima tako ljudi uz koje ustrajno i nenametljivo koračaju dobrota i blagost. I ne možete to da ne primjetite.

Možda će se mnogi zapitati “Ko je Haris Čaušević?”. Volio bih da vjerujem da to pitanje i neće biti baš tako često. Ali uz mnoge talente koje je imao Haris je, definitvno bio uskraćen za tu sposobnost samoreklame. Uvijek mu je bilo neuporedivo važnije da ljudi znaju za tu njegovu organizaciju altruista “Svjetlo”. Radeći sa djecom koju su svakako zvali, u potrazi za politički korektnim izrazom, on nas je naučio da je u svemu važno samo da su to djeca.

I onako zarazno nasmijan i vječito uvjeren u ljudsku dobrotu on mi je djelovao poput nekog, samo našeg Petra Pana, koji čuva Izgubljene dječake u ovoj našoj Nedođiji. I uspijeva da ih sačuva. U svijetu u kojem se na sve nastoji staviti cijena on nas je naučio da se ne može baš sve riješiti samo novcem. Tražio je puno više od nas. Tražio je od nas ono suštinsko. Da njegova djeca postanu dio naše stvarnosti i naših života.

Sjećam se kako nas je suočavao sa našim vlastitim licemjerjem kada bi nam pokazao da to nisu djeca koju je dovoljno voljeti onako uopšteno i teoretski. On ih je volio pojedinačno i svakodnevno. Onako kako ih jedino vrijedi i voljeti. A sigurno je da nije bilo baš uvijek lako. Kao što je sigurno da je sve to višestruko nadoknađeno njihovim osmijesima. I nije nimalo slučajno da se Harisova organizacija zvala “Svjetlo”. Svaki njihov osmijeh bi upalio po jedno svjetlo u velikom mraku koji nam prijeti. Sjećam se kad smo zajednički radili jednu košarkašku utakmicu. Klinci iz “Svjetla” i klinci iz našeg košarkaškog kluba “Vogošća”. Prisustvovao sam mnogim utakmicama, ali to je bila jedina na kojoj su svi pobijedili.

Nepravedno je, ali ne i neočekivano da Harisova smrt neće stići na naslovnice niti u vrhove informativnih emisija. On je samo bio dobar. Pa šta, možda se upitate. Pa ništa, samo što je to najviše što se može, odgovorio bih vam ako smijem. O takvim ljudima pričaju svete knjige. U islamskoj tradiciji oni se zovu dobri, hrišćanstvo ih naziva blaženim, a jevrejska predanja govore o jako malom broju pravednika koji čuvaju ovaj naš krhki svijet u ravnoteži. Ne tvrdim da je Haris bio dobri, blaženi ili pravednik, ali znam da je, u trenutku njegove smrti, ovaj svijet malo klecnuo. I na nama je da ga prihvatimo da se ne sruči. I čini mi se da je Bog, kad je pravio Harisa imao namjeru da napravi posudu u kojoj će čuvati dobrotu. Za života je njegova dobrota bila zarazna. Neka takva ostane i nakon njegove smrti.

U ovom trenutku dok se opraštam od Harisa padaju mi na pamet stihovi jedne stare pjesme. Pjesme koja kaže “Sale Nađ je umro u snu/Dan se taman zasiveo/I ne znam šta je sumnjivo tu/Jer u snu je i živeo”. Haris Čaušević jeste živio u snu. U snu u kojem je živio među boljim ljudima. I najljepši mogući oproštaj od njega jeste da nastavimo sanjati taj njego san.