Knjiga Sevdah, Damira Imamovića

Amir Misirlić ove sedmice nam govori o novoj knjizi Damira Imamovića: Sevdah

Damir Imamović me ove godine dvostruko obradovao. Ne samo da je objavio, sa „Sevdah Takhtom“, izuzetan album „Dvojka“, nego nam je ponudio još nešto nakon toga. Čak bih se usudio reći, nešto još vrjednije. Radi se o knjizi „Sevdah“ koju je objavilo „Vrijeme“ iz Zenice.

Samo oni neupućeni mogu pomisliti da je pojavljivanje ovakve knjige iznenađenje. Damir Imamović već godinama ne samo da interpretira sevdah, ne samo da stvara u oblasti sevdaha, nego vrlo pomno proučava sevdah u svim njegovim segmentima. Već su pomalo legendarna postala njegova predavanja na kojima razbija uvriježene stereotipe o sevdahu. Stereotipe koji su toliko pustili korjena u našoj svakodnevnici da je prijetila opasnost da počnemo u njih vjerovati kao u neupitne istine.

Na svu sreću, ovom knjigom Damir Imamović čupa to korjenje. Slobodno možemo reći da trijebi korov koji se podobro nahvatao oko tog krhkog cvijeta znanog pod imenom sevdah. U svojoj knjizi on nam otkriva sva značenja same riječi sevdah. Pažljivo istražuje njeno porijeklo i uspostavlja definicije ove riječi u čisto muzičkom, ali i vanmuzičkom kontekstu. Krajnje argumentovano povezuje pojam sevdah sa pojmom melanholije da bi nadalje vrlo precizno ilustrirao kako je značenje tog pojma evoluiralo do današnjeg poimanja.

Zahvaljujući ovoj knjizi mnoge zablude o sevdahu mogle bi biti otklonjene. Što ne znači da će zaista i biti. Konzervativni krugovi sigurno neće baš odveć lako prihvatiti Imamovićeve tvrdnje. Bez obzira na činjenicu da je knjiga „Sevdah“ očito rezultat vrlo pažljivog i detaljnog proučavanja i bez obzira na to što svaku svoju tvrdnju Damir Imamović dokumentuje vrlo pouzdanim izvorima.

Ali to nije ništa novo. Baš zahvaljujući njegovoj knjizi otkrivamo kako se sevdah upotrebljavao (a još češće zloupotrebljavao) u geopolitičke i dnevnopolitičke svrhe. Hirurškom preciznošću pokazuje kako se sevdah svojatao u nacionalnom zanosu. A kao vrstan poznavalac etnomuzikologije podastire nam hronologiju etnomuzičkih uticaja u razvoju sevdaha, kroz razne forme sevdalinke i različite instrumentarije koji su je pratili tokom tri vijeka njenog postojanja.

Ova knjiga je dragocjena i zbog činjenice što nam i neke od najpoznatijih sevdalinki datira u vremenu njihovog nastanka i predstavlja njihove autore kao i izvorne verzije. I tek tu zapravo vidimo koliko malo znamo o sevdahu i sa koliko bezobzirnosti i površnosti prihvatamo paušalne procjene o sevdalinkama. Mnoge pjesme za koje se vjeruje da su prastare zapravo su nastale tek u prošlom vijeku. Za veliki broj njih se znaju i autori iako je općeprihvaćeno mišljenje znatno drugačije. Od zaborava spašava autore i interpretatore koji su stvarali sevdalinku još od početka prošlog vijeka i prvih tonskih zapisa, znatno prije pojave doajena sevdaha za koje svi znaju, a tu se prije svega misli na Himzu Polovinu, Nadu Mamulu, Safeta Isovića i Damirovog rođenog djeda Zaima Imamovića.

I kad već pominjemo Zaima Imamovića moram priznati da mi je jedan od najljepših momenata knjige onaj gdje autor pobija do sada neupitnu istinu kako je baš Zaim Imamović rodonačelnik sevdalijske dinastije Imamovića. Zapravo je čitavu tu porodičnu priču o sevdahu otpočela Zaimova sestra Đula, koja je tu ljubav prema sevdahu prenijela i na vlastitog brata.

Knjiga „Sevdah“ Damira Imamovića je jednostavno i pitko pisana i upravo tako se i čita. Namijenjena je jednako ekspertima kao i onima koji u sevdahu tek uživaju i rado bi o njemu saznali nešto više. I u svakom slučaju će u svakoj priči o sevdahu biti nezaobilazna.